Moje telo, moja crkva

I potpisa Tadić zakon o verskim zajednicama, tek ćemo se pušiti i sa Mladićerm i bez Mladića kad nam popovi ulete tamo gde ne treba, kažu braća Hrvati koji nas pozdravljaju iz naše budućnosti, jer ako slučajno ne znate religija i crkva nisu jedno te isto. Duhovnost i kulturna baština nisu delegirani crkvi i to jednoj i to kao ovoj našoj koja je svesrdno pomagala vojsku i ratove u ime srpstva. Što neko pametan reče, od ovog zakona će nas najbolje spasiti sami pošteni popovi koji zaista neće da se bave politikom i vlašću i novcem i seksom. Ali oni koji budu hteli, imaju sada svoj zakon, ako niste znali mi vise nismo laička država, nismo još postala ni pravna, nemamo ni ustav niti put u međunarodnu zajednicu, niti demokratiju ali zato imamo srednjovekovnu teokratiju kao možda niko u Evropi.

Moje telo moja crkva, smislila sam kao odgovor mojoj prijateljici Albanki sa Kosova koja nije ateistkinja i s kojom se dogovaram, (šest njih iz Mreže žena sa Kosova, i šest nas iz Žena u crnom iz Srbije), kako da doskočimo našim političarima koji nisu u stanju da ispregovaraju mir, u Beču ovih dana. Kulturna baština je sledeća runda, hoće reći pravoslavne crkve na Kosovu koje traže eksteritorijalnost i teritorije. Pa nije to moja teritorija, vičem, a ako je kulturna baština onda je univerzalna kaže Staša, i vaša i moja i džamije i crkve i ne pripadaju samo popovima. Sve je mnogo lakše nego što izgleda na televiziji kad je Kosovo u pitanju. Moj otac je na primer ubeđen da će me ubiti silovati opljačkati čim krenem u tom pravcu, svi redom i naši i njihovi, kao ženu izdajicu. Osim što 064 u Prištini nema dometa kao svuda u Evropi, hotel Grand mi se čini više Evropa nego hotel Moskva. I ljudi na ulicama i kafićicam, ti silni nezaposleni mladi i više nego kod nas u Srbiji, deluju mi veselije i optimističnije nego naši. Naročito ovih poslednjih meseci da ne kažem godina od kad uzaludno jure Mladića. Ja kažem mom ocu, ne brini ti za mene, nego pazi da ti neko Mladića ne uvali u špajz, neki sused radikal koji ti preti penzijom.

Napravile smo koaliciju mi žene na principima solidarnosti, mirovne politike izvan etničkih i nacionalnih granica radi izgradnje civilnog društva i poštovanje ljudskih prava. Sad možemo da se napijemo i igramo na stolu. Naša Nada iz Novog Sada igra sa čašom na glavi kao Igbala, ima istu crvenu košulju stamena leđa i smirene pokrete trbušnjaka. Dok Divna iz Leskovca i ja na stolu kao da nas je neko u struju uključio. Tako je počeo mirovni karavan još pre deset i više godina sa ženama na Kosovu, igrajući na kiši u Novom Sadu povodom prvog lezbejskog venčanja u našoj zemlji. Kasete s tim snimcima sprska policija je zaplenila ’99 dok su razbijali stanove Albanaca u Prištini. Sada postoji internet, pa se stvari mogu čuvati i izvan granica razbojništva. I čak se i UN uključio u naše mirovne politike pregovora i plesa. Evo predstavnica Unifema igra sa nama u Prištini, gde je specijalno došla da čuje i podrži našu koaliciju. I da znate vrlo dugo drži cašu na glavi.

Albanci na Kosovu nemaju državu a vi imate državu koju nećete, kaže jedna stara aktivistkinja sa Kosova, to mu dođe na isto, u svakom slučaju žene su nevidljive a svi crkveni zakoni još im nalažu da se pokrivaju da ne daj bože postanu vidljive.

Čitaj Lolitu u Teheranu, gledaj naše žene u velikoj crkvi Sveti Sava u Beogradu, mlade žene sa bebama umotane u šalove, mislila sam da su sekta međutim predsednik Tadić koji je stajao pored mene slučajno obavestio nas je da je to stari pravoslavni običaj. Ja zaista ne mogu da kažem da nemam ništa protiv vere, bilo koje, naprotiv potpuno pristrasno i lično se plašim svih vera i ljudi koji su religiozni. Ali nisam se takva rodila niti sam tako odgojena, to sam naučila tako što sam živela u muslimanskom Kairu, katoličkom Rimu, pravoslavnom Beogradu i u Bušovoj Americi. Posle tih raznorodnih geografskih i duhovnih fundamentalizama moja crkva je postala moje telo, eksteritorijalno svima njima. I svaki pokušaj da mi ga uviju, dodirnu ili oplode smatraću objavom rata kao što i jeste.

About jasminatesanovic

Jasmina Tešanović (Serbian: Јасмина Тешановић) (born March 7, 1954) is a feminist, political activist (Women in Black, Code Pink), translator, publisher and filmmaker. She was one of the organizers of the first Feminist conference in Eastern Europe "Drug-ca Zena" in 1978, in Belgrade. With Slavica Stojanovic, she ran the first feminist publishing house in the Balkans "Feminist 94" for 10 years. She is the author of Diary of a Political Idiot, a war diary written during the 1999 Kosovo War and widely distributed on the Internet. Ever since then she has been publishing all her work, diaries, stories and films on blogs and other Internet media.
This entry was posted in Uncategorized and tagged , , , , , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s