Italia Vita Nuova

The ministers of the new Italian government were sworn by the re-elected, new/old, physically ancient president of the Italian Republic, Giorgio Napolitano.  Half a mile away, a despairing 49 year old who had lost both his wife and his job shot two policemen in front of a government building.   The assailant wore a tie and a nice dark suit.  He ran out of bullets before he could shoot himself with his black-market handgun. 

   So he fled the scene of his mayhem, but he was immediately caught by the police.  Naturally, in this country where political tension and terror are always a living presence, everyone feared for the worst — especially the interior minister, whose face showed visible concern as he attended the swearing-in ceremony. 

   It’s been a complicated path to the formation of this latest Italian government, even by Italian standards.  After years of partisan stagnation, the Internet movement of the histrionic comedian Beppe Grillo had emerged as a new force and a possible power broker in Parliament.  But the Movimento 5 Stelle, as Grillo’s insurgent party is known, refused to play by the conventional rules of Italian patronage.    

   

Berlin Avatars

Berlin always feels like an unfinished business to me. In Alexanderplatz, the picturesque ugly square  is as laden with underground history as a clogged liver.
>
>    Once has to feel that all of us in modern Austerity Europe have become the hangers-on at the Alexanderplatz:  the aging hippies, the tattooed dropouts, the beggars as artists,  the dissidents as intellectuals….  There’s no sign of any particular trouble as Merkel’s police roll by politely.
>
>    “Berlin Alexanderplatz” is also that legendary Fassbinder  movie serial from the eighties,  based on the novel by Alfred Doblin.  The iconic  history of the modern metropolis, the human destinies warped by it.
> Before the wall, before the fall of the wall, and today walking through the ghost of the wall,  Alexanderplatz is still an atemporal movie set.  It bewitches you into becoming the actress of your own self, another weird  rambler in the crowd with the hucksters,  lunatics and street gurus who came to the plaza long before you and never left it alive: Europe’s unfinished business.

Non mi arrendo

No Life in Serbia

In English, in French
He woke at five in the morning with a gun in his hand. There is no life for us anymore, he said.

Then this man, sixty years old, an exemplary father and husband, “a hard and diligent worker, a citizen”, shot his son. He shot his sleepy and dumbfounded wife, who had scarcely understood his last declaration.

He continued his armed assault by opening the doors of the neighboring homes of his close relations. He shot them in their heads as they slept. All in all, he shot thirteen victims, including his mother and a child of two.

La Passione

Verenice smrti

Pre neko veče sam bila na jednoj veoma lepoj zabavi ovde u Torinu, povodom proslave četrdeset godina od renoviranja pozorišta i opere, Teatro Regio. Naime, čuveni toriniski arhitekta Karlo Molino u staro imperijalno zdanje prve prestonice ujedinjene Italije ugradio je dekor futurista i modernista. To se zove stuffed animal u zargonu dizajna i vrlo često se radi sa napuštenim prostorima kao što su fabrike, hale i druge društveno mrtve skupe zgrade. Torino je centar ezoterike i nastranosti: grad u kome je poludeo Niče, izvršio samoubisto Ćesare Paveze ali i Kalvinov grad pa za svaku novu godinu ulične sijalice ispisuju stihove velikana kuture 21. veka koji je umro u dvadesetom. Torino je takodje grad Rite Levi Montalcini 103 godišnje nobelovke koja je nedavno preminula u punoj duhovnoj snazi čekajući sto petu.

Elem ta još uvek lepa žena čiji je lik objavljen na naslovnoj stranici Wired Itala magazina izjavila je: nikad se nisam udavala jer mi je posao bio opsesija na prvom mestu. Ali nije se udavala ni njena rodjena sestra i tako niz stogodišnjakinja koje svakodnevno možete videti da šetaju Torinom doterane, vitke i prelepe. Ovde se ulicama okrećem samo za ženama i samo za ženama preko sedamdesete: taj stil i hrabrost nećete lako videti medju mladim devojkama koje su uglavnom strankinje obučene u najboljem sluaju u italijanske svetske već vidjene brendove.

Ali ove torinske dive, uglavnom besmrtno anonimne, gaje neki svoj stil i šminku kao i navike. Na primer da popiju bićerin kafu na trgu, to jest kafu sa čokoladom i šlagom spremljenu na specijalan način: kaloričnu, jaku i uz nekoliko krckavih domaćih kolačica. Naravno ide i prosecco uz to ili neko lokalno vino. Često i puše, nikad nisu ni
prestajale. I većina ako je ikad i bila udata danas jedva da se toga seća, kao i dece koja su sama već ostarila i daleko u nekim svojim životima.

Za Torino se kaže ovde u Italiji da živi zatvoren i tajni život iza kulisa, da se prave torinske porodice, tipa Anjelijeva ili porodica Karle Bruni, ne otvaraju prema modama i došljacima koji smo svi mi…i mnogi, jer s druge strane Torino ima najveću populaciju legalizovanih stranaca, gotovo trideset posto, što svedoči o otvorenosti i
toleranciji grada, tog zatvorenog grada.

Ali to nije moja tema. Moja tema su žene u Torinu: žene koje se ne udaju i koje zbog toga ne pate, koje se ne preoblače u muškarce već forsiraju svoju dostojanstvenu ženstvenost. Žene koje ne ispadaju iz duštvenih tokova zato što nemaju decu već stvaraju krugove s takvim kodovima u kojima nemati muža decu unučiće ili pak o njima ne govoriti
kao prvom izboru znači biti srećna i slobodna. Te žene nisu feministkinje, možda se čak i zgražavaju na tu reč jer su elitistične i ne razmišljaju generacijski, atemporalne su.

Elektronske virtuelne žene

Još davne 1978. kada sam kupila od celog velikog svog velikog honorara moju prvu Sony video trakaš kameru umesto da uplatim sebi za stan, počela sam da se bavim elektronskom umetnošću. Konačno sama svoj gospodar sa kamerom u ruci, ne moram da tražim ni novac ni stručnjake, mogu da snimam sta hoću i puštam gde hoću; imala sam i monitor! i galerije i sale koje su htele da učestvuju u mom radu… koja radost, kakav stan, il’ sopstvena soba, moja umetnost i sloboda bile su moj svet… a radost je osnova za svaku umetnost čak i onda kad nije dobra, ona je srećna.

Sve je to počelo u Srećnoj novoj galeriji u SKC-u u Beogradu, radila sam perfomanse sa konceptualnim umetnicima iz svih oblasti, od muzike do filma, i samo nam je nebo bilo granica, nismo znali šta je dan šta je noć šta je moje šta je tvoje, šta je istorija šta je budućnost… I tada u jeku konferencije Drug-ca žena koju smo organziovale, tu prvu feminističku konferenciju u istočnoj Evropi, počela sam sa ovom pričom: ne da stavim ženu pred kameru vec da ženi dam kameru u ruke, da je naučim da snima i da sama snimi sebe kako hoće; jedini uslov je bio da ne traje duže od pola sata (dužina jedne trake) i da ne prekida snimak (nismo imali montažu): sama bira mesto i stil. Imala je takođe sedam ključnih reči koje bi trebalo da obradi: odgovori il otćuti, šta već sama odabere. Taj labavi scenario, okvir za njenu sliku, bio je jedini koncept mog rada, osim naravno da kameru dam ženama u ruke! Ne svima, već samo onima koje to žele, svesne da će završiti zajedno sa drugim ženama u kolektivnom radu, freski, na istim temama ali svuda po svetu.

Čuvala sam ljubomorno tu moju kolekciju, od vremena, ljudi, od vlage i svetla, u garaži: od bombardovanja i drugog ljudskog nemara i nasilja. Ali nisam bila svesna da postoji jedan nevidljivi užasan neprijatelj za elektonske medije i umetnost a to je tehnološki napredak, formati… Iako imamo u rukama naše predmete, nemamo u rukama izgradnju i kontrolu nad njima, što bi rekao Marks. Ipak smo samo radnička klasa žena koje koriste tehnologiju ali je ne poseduju. Tako da su ti moji rani snimci danas nečitljivi.

Predala sam ih iz garaže arhivi koji će pokušati da ih prebaci u čitljivi format i dok sam tužno teglila torbu vratio mi se moj koncept još radosnije: umesto mene da porazi tehnologija ja ću njen napredak da iskoristim za moj perfomans. Pogledah svoj iphone u ruci, predivan mali gadget a moćno oruđe, mnogo moćnije od moje prve preskupe kamere koja me je koštala sopstvene sobe! Plus danas skoro svaka žena može da nabavi smart phone ili pozajmi za tih pola sata. I tako pre nekoliko godina opet krenuh na posao: Donne a Torino, Women in Austin, Žene u Beogradu…

Počele su da se javljaju moje potencijalne saradnice, na festivalima, na konferencijama, ili privatno kad bi čule za moj rad, perpetual work in progress. Uzbuđene stidljive al’ hrabro spremne da učestvuju. Zašto, pitala sam jedno veče u Torinu kad sam videla punu salu devojaka, misleći da je neka greška, da su došle da vide nešto drugo a ne moj performans. Objasnile su mi da su videle na netu, da su zato došle lično, i da im se čini da će to biti pravi coming out za svaku od njih. Da će se osećati super u galeriji lica i ključnih reči žena iz celoga sveta, jer su same sebe slikale i tu postavile: nema posrednika, nema vlasnika, our bodies our movies, our selves. Jer je ta galerija beskrajna jer će jednoga dana moći sebe da gledaju kako su sebe same gledale nekada a ne da slušaju druge sta im pričaju o njima samima. Dokument umetnost politika, sve to ženska, sve to virtuelna, elektronska. Mission accomplished pomislila sam na devetom nebu. Eto i ja sam nesto konačno uradila za žene za umetnost pa mošda čak i za tehnologiju.

Javili su se umetnici spremni da mi naprave aplikaciju za Iphone baš za taj perfomans, sa našim imenom žena na virtuelnom nebu… Pogledajte ovaj insert iz prvih radova koje je napravio jedan brazilski umetnik. Naravno sve opcije su otvorene za drugačiju montažu, galerija je na mom Vimeo account-u, a mi snimamo i dalje…

Ako ste zainteresovane javite se!